fbpx

Dobrovoljno samleveni

dobrovoljno-samleveni

Juče sam i zvanično proslavila trideset godina rada u školi. Videla svašta i preživela svašta. Međutim, kada se skloni humus sa površine, ostaju mi samo đaci, mnoštvo njih. Sada sam razredna osmoj generaciji, a kad u to uključim i sve one kojima sam predavala…ogroman broj. Skoro sam gledala slike svojih đaka i mogu da se setim imena svakom od njih, ali mi je žao što nisam imala dovoljno pameti da vodim neku ličnu evidenciju. Bilo bi materijala za dobre memoare.

Većinu danas ne prepoznajem na ulici. Žao mi je zbog toga. Ali me uteši činjenica da se rado jave kada mi zatreba neka pomoć od njih. Pozovem ih sa ogromnim strahom da mi se, ipak, neće javiti jer me se ne sećaju po dobrom, ili će moj poziv smatrati bezobrazlukom. A kad mi odgovore, doživim to kao najveću satisfakciju. Jer, nikada, zaista, nisam bila u uverenju da sam izmislila prosvetnu struku. Prosto sam radila najbolje što umem. Nije ovo lažna skromnost, već samo obična ljudska sumnja da si u tuđim životima ostavio bilo kakav trag.

Sada, kada se suočim sa tim ogromnim brojem dece na koju sam imala (ili mogla imati) nekog uticaja, uplašim se. Ne zbog sebe, već zbog činjenice da roditelj dete svakodnevno šalje sa poverenjem u školu. I daje ga u ruke nastavnicima. A deca su materijal podložan svakakvom uticaju. Zato bi škola trebala biti apsolutno besprekorna institucija, nedodirljiva i oprezno čuvana od svega nedoličnog, promišljena, organizovana, pouzdana. To bi morala biti institucija od najvećeg društvenog značaja, predmet svakodnevnog interesovanja jer tu raste ono zbog čega celo društvo i postoji. Da li je tako? Kada ste poslednji put u medijima čuli bilo šta u vezi sa školom, a da to nisu štrajkovi, diskriminacija, nasilje? Kada ste čuli argumentovano izlaganje u vezi sa nastavnim planovima, programima učenja, sredstvima za rad, a da sve to nije u sklopu neke političke aktivnosti, bez obzira da li je ona sprovedena u slavu režima ili kao kritika istog? Koliko roditelja zna šta njihova deca uče u školi i zašto, a da to nije uobičajena dečija žalba na obim lekcija i nepotrebnost zadatog?

Škola je slika jednog društva. Tu su svi. Deca i njihovi roditelji, nastavnici, pomoćno osoblje, pedagoška služba, pravna i administrativna, a nad svim rukovodeći kadar kao eksponent države. Sve to radi po zakonima, normama i obrascima koji dolaze odozgo (ministarstva, instituti, zavodi…). Celo društvo u malom formatu. Ako bismo potanko analizirali školski sistem, mogli bismo napraviti analogiju sa bilo kojom pojavom iz svakodnevnog života, bio on privatni, politički ili državni. Sve se tu nalazi. Danas, nažalost, najviše apatija, ćutanje i mirenje sa sudbinom.

Najveći broj nastavnika su ljudi koji su završili legalne škole i došli u školu kao entuzijasti. Rade tako par godina, a onda ih sistem samelje i oni shvate da im od zalaganja ne biva ništa osim lične satisfakcije i profesionalnog poštenja. Onda nailazi period mirenja sa sudbinom i prepuštanja kolotečini, u kojoj, veruju oni, ne mogu ništa da promene, dokažu i unaprede. Ipak, najveći broj njih i dalje ostaju entuzijasti, jer, suočeni sa decom, nisu sposobni da otaljavaju obaveze, već ih predano obavljaju, ali bez žara i uverenja da su na pravom putu. Drugim rečima, rade i ćute. Ropću u sebi, u odabranom krugu prijatelja. Sve što im se naredi, sprovode u delo, iako im često rastu magareće uši dok pokušavaju da svetlu misao nekog apartčika iz ministarstva objasne deci i roditeljima. Sramota ih je svake reči u tom momentu, gutaju knedle, lično se ograđuju, degradirajući sopstveni integritet. I tako prolaze godine.

Nastavnici su suočeni sa poniženjem prilikom svake reforme obrazovanja koja se običnoj i stručnoj javnosti predstavlja kao epohalna i najbolja do sada. Poniženi su kada otvore suštinu te reforme i shvate da se ništa nije promenilo osim obrazaca, administracije i termina. Poniženi su kada shvate da je novi koncept prepisan iz predloška neke srećnije zajednice i da je kod nas neprimenljiv, ali naš zakonodavac to ne zna jer nikada u školu nije ušao. Poniženi su na beskrajnom nizu seminara koji tu reformu prate i koji su finansirani kroz razne grantove i treba da nam  unaprede pamet, svest i duh, a drže ih uglavnom oni koji sa decom nisu ni imali bližeg kontakta ili oni kojima je taj seminar unosna tezga. Tako smo implementirali kurikulume, ishode, dualno obrazovanje, standarde i mnogo šta drugo. A sve se na kraju svelo na činovničko špartanje.

I evo, trideset godina se pitam zašto nastavnici ćute. Zašto ne stave stručnost i integritet ispred sebe? Zašto ne štite instituciju i sebe kao eksponente te institucije? Čega se plaše? Zašto ne kažu: ja to neću jer je nemoguće, besmisleno, glupo, poltronski? Zašto sa stidom gledaju deci u oči? Kako se ne plaše da će ih deca prezreti kao kukavice? Jer, deca sve znaju i vide. Mudriji su nego što mislimo. Oni ne vole gmizavce, samo ih trpe kao grešku u prirodi. Njihovi idoli se beskompromisno bore za pravdu, razum i bolji svet, bez obzira da li su to Patrolne šape, Moćni rendžeri, Ćopićevi Orlovi, Družina sa Sinjeg galeba,  Marko Kraljević, ili brane trešnju svog dede koja treba da bude posečena zbog nove linije autoputa. Glupo je da svoje nastavnike pamte kao epizodiste koji su tu da popune scenu po nalogu nedoraslog režisera ili redare u pozorišnoj sali koji im pokazuju da ćute do kraja predstave.

Još
tekstova