fbpx

Domovina se brani znanjem

domovina-se-brani-znanjem

Bil Brajson je pisac i putopisac koji je rođen i odrastao u Americi, a od ženidbe živi u Engleskoj. Naravno da voli domovinu svog porekla, pisao je i o tome, ali poštovanje prema novoj domovini je stalo u sledeću rečenicu: „Da li znate da samo moje selo u Jorkširu ima više zgrada iz 17. veka nego cela Severna Amerika?“ Pod selom on ovde smatra jednu oblast od stotinak hiljada stanovnika, ali ovo ne menja silinu poređenja. Ja ću iz njegove dve knjige o Engleskoj izneti samo neke podatke koji su meni bili interesantni i koji su mi se nametnuli za poređenje sa mojom domovinom i mojim narodom, našim verovanjima, navikama i životnim stilovima.

Britanija ima 20 hiljada drevnih spomenika, 450 hiljada popisanih zgrada, 26 mesta svetske kulturne baštine, 1624 zvanično zavedenih parkova i vrtova (onih od istorijskog značaja), 600 hiljada arheoloških nalazišta, 3500 istorijskih grobalja, 70 hiljada ratnih memorijala, 4000 lokacija od posebnog istorijskog značaja, 18500 srednjevekovnih crkava, 2500 muzeja sa 170 miliona predmeta. Osim zapanjujućeg broja, zanimljiva je preciznost u beleženju.

I mi smo narod bogate istorije. Mnogi su tragovi do srednjega veka, do starorimskih utvrđenja, nekoliko spomenika svetske kulturne baštine imamo, ali ih ne poznajemo, čuvamo kako moramo, hirovito i na preskok, zapustimo, pa se setimo. Kakvi su nam ratni memorijali? A ponosimo se velikim pobedama u ratovima! Kakav je memorijal na Mišaru, Tekerišu, Kadinjači…Šta znamo o tome i koliko nas zna nešto o tome pouzdano i tačno. Da li smo bili u nekom značajnom muzeju, znamo li da postoji i, ako znamo, da li smo ga udostojili posete i poznanja? Možemo li iza zatvorenih očiju da stvorimo lik Dečana, Studenice, Đurđevih stupova ili nam oni služe samo za štampanje na majicama, pepeljarama i za prepirku o tome ko je veći patriota, a ko je domaći izdajnik?

O kulturnom i istorijskom nasleđu u Engleskoj brine Nacionalni trust po propisima koji važe decenijama i koji su engleski rigidni i sitničavi. Ali, zato je u njegovoj isključivoj nadležnosti 160 istorijskih kuća, 1250 kilometara obale, 59 sela i dosta zemljišta. To su one kuće i zemljište o kojima naslednici ne mogu brinuti i sela gde nema valjane uprave zbog malog broja stanovnika ili zbog njihove nezainteresovanosti, malog državnog budžeta i sl.

Imamo i mi službe i agencije koje štite nacionalno blago. Imamo kuće i delove gradova i sela koji su proglašeni za vredne, ali našim trustovima često nije jasno šta treba da štite i zašto je neophodno da oblik prozora na nekoj staroj kući ostane baš takav i od tog starog materijala. Naši trustovi su često podložni objašnjenjima bogatih kapitala da je šteta čuvati tu neku staru kućerinu, a mogla bi na istom mestu nići zgrada sa više stanova, pa da svi imaju koristi. O selima se ne usuđujem ni da govorim. Ona nestaju zajedno sa svojim stanovnicima, a zemljište nezadrživo propada ili prelazi u ruke opet onih gorepominjanih krupnih kapitala, a njima je nezamislivo da čuvaju kuće od naboja, straćare od rezbarenog drveta sa kamenim podrumima.

Koliko su Britanci posvećeni očuvanju tradicije najbolje se, čini mi se, vidi na primeru žive ograde i živica svih vrsta. One su državni projekat. Kao tragičnu činjenicu Brajson navodi to da je od 1945. do 1985. godine Engleska ostala bez 154464 kilometra žive ograde. Država je u ovom periodu davala subvencije za preoravanje i obnavljanje starih živih ograda, pa su neki uzimali sredstva i za jedno i za drugo. Ali, i pored toga, živa ograda je nestajala. Zatim su ukinute subvencije za preoravanje, ali je do 1990. godine nestalo još 85777 kilometara. Ljudima su počele da se sviđaju drugačije ograde i niko ih nije mogao zaustaviti, ali je zanimljivo znati da postoje ovako precizni podaci o živoj ogradi. Naročito je to interesantno nama koji živimo ovde gde se ne zna ni tačna površina obradivog zemljišta, gde se ne zna tačan broj stanovnika, već je sve u cirka veličinama, orijentalno širokim, bez potrebe da se sitničari.

Englezi vole šetnje i to im je nacionalna razonoda. Zato imaju oko 200 hiljada kilometara staza kojima je dozvoljen prolaz pešice (nisu sve na javnim površinama, neke su na privatnim imanjima). Sve su uređene i ucrtane na kartama. O ucrtavanju se brine kartografsko odeljenje pri Vladi Velike Britanije i njihove mape u razmeri 1:25000 obavezni su deo prtljaga svakog izletnika pešaka. Na njima je mnoštvo pojedinosti. Evo šta Brajson kaže: „Ubačeni su svi nabori i treseti, svaka štala, miljokaz, pumpa za vetar i grobna humka. Drugačije su obeležene jame od peska i šljunka. Kao i dalekovodi sprovedeni preko stubova i preko direka. Na ovoj mapi je bila ucrtana čak i klupa na kojoj sam sedeo. Zapanjim se kad pogledam mapu i znam tačan kvadratni metar u kojem mi je smeštena zadnjica.“

E, sad kad ste ovo pročitali, pokušajte da se setite svog pokušaja da se snađete bilo gde osim užeg centra grada i to onog dela koji poznajete i bez mape. Pokušajte da se krećete seoskim putevima od tačke A do tačke B, prateći kartu ili putnu signalizaciju. Do pojave navigacije naše staze, putevi, ulice bili su obavijeni velom misterije. To verovatno potiče od naše stare averzije prema putovanjima i kretanjima, jer kod nas nekako postoji uverenje da su takva kretanja samo za besposličare i hajduke, pa im ne treba pomagati i izlaziti im u susret.

Oko Londona (i još nekih većih gradova) postoji takozvani zeleni prsten, definisan zakonom o urbanističkom planiranju u gradovima i na selu. Zakon je iz 1947. godine. Važi i danas. U zelenom pojasu se ne može graditi ništa novo, ne dopušta se širenje grada, čuvaju se zemljište, šume, prirodna staništa za određene biljne i životinjske vrste. Iako investitori navaljuju i žele da sruše ovaj zakon, on opstaje. Nekad su napadi perfidni jer se vodi kampanja pod maskom brige za stanovništvo. Nekad se ljudima objašnjava da je ovaj zakon diskriminatornog karaktera da bi se bogati centar grada ogradio od štrokavih predgrađa. Nekad se objašnjava da je ovaj zakon deo elitističke zavere. Ali zakon opstaje. Ako na to dodamo i činjenicu da je u Londonu 40 procenata grada zelenilo u sklopu 142 parka…vidimo narod koji je svestan da samo iz prirode može crpeti život i koji do obožavanja ceni ono što mu je od boga dato.

Samo ću reći da se kod nas za potrebe gradnje časkom donese nov zakon i dobije se što se dobiti htelo. Za naše ljude je priroda samo izvor neprijatnosti, zato su nam dvorišta betonirana, behatonirana, sa pobodenim tujama koje nemaju suvog lista na jesen. Stablo ćemo poseći kad god nam i malo zasmeta, naselja su nam odvojena od reka i vode svake vrste. Sve to možda i nije čudno za narod koji je do pre manje od jednog veka bio potpuno ruralni i koji je sve dao da se iz blata svog sela izvuče na čiste ulice grada.

Danas su gradovi u Engleskoj gotovo bez industrije. Veliki proizvodni pogoni su zatvoreni i samo pet većih kompanija proizvodi nešto na svom tlu. Polovinom 20. veka Britanija je proizvodila četvrtinu svega u svetu, a sada je taj procenat ispod tri posto. Ipak, ona ima šestu najveću privredu u svetu.

Gde su im fabrike? Treba razmisliti o tome u svetlu lobiranja za Rio Tinto. Ali ne treba misliti da je samo izvoz tehnologija značajan za englesku privredu. Mislim da su uzroci uspeha u nečemu drugom.

Britanija ima tri univerziteta kotirana među deset najboljih u svetu, jedanaest među prvih sto. Britanci čine jedan posto svetske populacije, a imaju jedanaest posto najboljih univerziteta. Dvanaest posto sveukupnih akademskih citata je britansko, kao i šesnaest posto najnavođenijih akademskih studija. Sve se ovo postiže sa relativno skromnim sredstvima. Brajson poredi budžete američkih i britanskih univerziteta. Koledž Grinel u Ajovi sa 1680 studenata, koga on poznaje kao komšijski i koji se kotira kao osrednji, ima budžet od 1.5 milijardi dolara, više nego svi britanski univerziteti zajedno, izuzimajući Oksford i Kembridž. U Americi 81 univerzitet ima budžet veći od milijardu dolara (Harvard 32 milijarde, Jejl 20…više nego budžeti nekih država). Nadmoć koju britanski obrazovni i naučni sistem pokazuje u ovakvom poređenju je superiorna, pa onda postaje jasno gde je najveća britanska moć i zašto se sa fabričkih dimnjaka spustila za tastature računara, u laboratorije i napredne tehnologije. Šrafove, rudnike, krampove i mistrije će ostaviti onima koji za bolje ne znaju, koji nisu shvatili koliko je bitno nešto i znati pre nego što se uhvate za novčanike, kase ili rukave moćnika.

Kada su počeli ekološki protesti, setilo se stihova Ljubivoja Ršmovića: domovina se brani lepotom. Da, istina je. Domovina se brani znanjem. U tom znanju se krije sve. I odnos prema prirodi i odnos prema tradiciji, i stav prema ratu, i poštovanje prema žrtvama rata, i Kosovo i Evropska unija, i istorija i budućnost. Domovina se brani samo znanjem, a ne puškom, prebrojavanjem na naše i njihove, pravljenjem spiskova za odstrel neposlušnih nerodoljuba i mrzitelja svega srpskog. Domovina se brani znanjem o svakom drvetu, staroj kući, životinjama, šumama, rekama. Domovina se brani znanjem o sopstvenim i nacionalnim greškama. Domovina se brani znanjem da nismo sami na svetu i najpametniji, već sa uviđanjem da za sve oko nas postoji neko stručan koga treba uvažavati. Domovina se brani znanjem i saznanjem, poštovanjem i spremnošću da saslušamo pametnijeg od sebe. Za početak, možda, samo spremnošću da priznamo  postojanje nekog pametnijeg. Posle će sve ići lakše.

 

Još
tekstova