fbpx

Hoće li biti sladoleda sledeće godine?

hoce-li-biti-sladoleda-sledece-godine

Jutro je. Nedeljna majska dokolica, ispijam jednu od prvih kafa i prebacujem sa kanala na kanal, pa tako nehotice naletim na našeg Gospodara kako u nastupu bezdušne logoreje melje iznemoglu novinarku koja tu postoji samo da bi se očuvala forma dijaloga. Dijalog podrazumeva da dvoje razgovaraju, a ona nema pravo ni na potpitanje. Gospodar i pita i odgovara, breca se na nju, viče u stavu uvređenog i napadnutog, diže ton, uzdiše, pravi pauze, briše čelo, skida naočari da bi je strože pogledao. Tako sam u mirisno majsko jutro, umesto svežine i radosti, dobila svobuhvatno saznanje o tome kako se naš Gospodar nosi sa izazovima svetske politike, kako on ništa ne da i neće dati, iako bi nam bilo lakše i lepše kada bi dao, ali on je čvrst i jak, nesalomiv i pravno čvrst, pa ruku drži na međunarodnim sporazumima, a pogled upravlja na ponosnu prošlost predaka, izaziva moćne sile i igra se sa njima. Najbitnije je da ON ne da i neće dati, ON će im pokazati šta je pravda, ON će po cenu svega ostati jedini na putu istine i pravde u momentu kada se ceo svet davi, pa i nas ucenjuje da davljenje učinimo solidarnim. Naš Gospodar kaže kako nas čeka teška zima iako je on za nas spremio svega puno, ali će ovo ipak biti godina opasnog življenja. Možda okusimo i nuklearni rat, možda ostanemo i sami protiv sveta, možda budemo i gladni. Ipak, on je za nas izabrao put istine i časti, po cenu svega. Jesmo mali, ali se nećemo dati, bićemo poslednji branik belosvetske pravde.

A ja se za sve to vreme pitam hoće li biti sladoleda sledeće godine. Hoćemo li i sledeće godine razmišljati o letovanju, kupovati sandale i čekati da se plaže otvore? Jer, ako svega toga neće biti, besmisleno je da dalje ovako nastavljamo. Besmisleno je da budemo časni dok se otimamo o konzervu graška ili čekamo u mraku da dođe struja, jedemo prazno testo i zabrani nam se pristup u sve pristojne države na svetu. To smo već sve imali, zašto bismo ponovo. Jednom smo već dokazali da smo najpametniji na svetu po cenu svega, pa hajde da sad malo živimo normalno. Ukoliko se ovo što živimo može nazvati normalnim… Mislim na ovo malo što nam je ostalo, malo svega, jer nam je Gospodar već sve uzeo.

Uzeo nam je zdravu pamet i pravo na mišljenje. Uz njega je nestao pojam škole i obrazovanja, obesmišljen je i upljuvan kao nepotreban, kao višak jer se samo uz berat nekog moćnog može biti nešto. Bez toga si nepotreban. Uzeo je sebi pravdu, sud, struju i građevinarstvo. Krivi su samo oni na koje on ukaže, a sve ostale drži u stanju neprekidne panike da se taj prst može i njih upraviti. Struju uvozimo plaćajući basnoslovne iznose, za to krivci postoje, ali ćemo posledice podnositi svi solidarno uz besramno vajkanje nadležne ministarke kako se ovim resorom godinama upravlja pogrešno. Gradi se najviše. Putevi, mostovi, zgrade, spomenici, bolnice. Gospodar zna šta treba i gde treba. Mi plaćamo ugovorene cene radova na čudnim tenderima, do bolnica ne stižemo, a stanovi su nam nedostupni. Zato igramo kolo oko spomenika. Da pokažemo prkos koroni i celom svetu. Gospodar nam je uzeo sve televizije jer na njima može da govori samo onaj koga on odabere. Godinama gledamo ista lica, šuplja, ali nadmeno sveznajuća, jer su u saglasju sa voljom Njegovom. Danas imaju jedno tumačenje istine, sutra ga malo preprave, kasnije dopune i izmene, ali su svi saglasni da od njih časnijih i pravednijih ljubitelja istine nema, niti je bilo skoro. Zato nemamo ni opoziciju. I nju je Gospodar uzeo za sebe. I ona ima misliti kako joj on kaže, inače neće ni postojati. I zato se i opozicija tome prilagodila. Prosto je nema. Tragovi koje povremeno ostavi za sobom toliko su slabašni da je sramota što se uopšte trudi. Mada je Gospodar ipak drži živom u i podešava intenzitet aparata prema ličnim potrebama. Gospodar određuje i stepen našeg rodoljublja, kao i momenat kada se ono i u kom obliku ima ukazati. On promišlja da li nam je rodoljubiva misao potrebna za trgovinu, saučešće, pokazivanje srednjeg prsta komšijama, pajtanje sa bivšim saveznicima ili marodersku pljačku srca Srbije. Od te promisli zavisi pravac plasmana naše svetle i krvave prošlosti.

A oko nas ima nekih drugih naroda i ljudi koji žive normalno. I tako im je decenijama. Sigurna sam da njih ne plaše predstojećom gladi, ne pokazuju im rafove robnih rezervi, ne govore o nuklearnom ratu, ne najavljuju divlju inflaciju. Ti drugi narodi nemaju u kolektivnom sećanju platu od četiri marke, noćne mobilizacije, sirene za uzbunu, step sokove, pakete pomoći, redove za hranu. Mi imamo. Ima ih i naš Gospodar. I tada je bio na vlasti. A mi smo i tada bili narod. On je naučio lekciju kako se narodom upravlja. Mi nismo naučili lekciju kako se može biti narod sa dostojanstvom. Zato nam u lepo majsko jutro Gospodar, bez trunke obzira i kajanja, objavljuje kao će nam biti grozno i kao će nam sećanje na propali život u ratovima, na kupovinu benzina u flašama, na embargo kolače bez jaja i oraha, na kriminal po ulicama, na puške, vojsku i egzercire, ponovo postati stvarnost. Jer ON ništa ne da. Jer mu je ponos na prvom mestu.

I tako, dok mi izbezumljeni i zapenjeni Gospodar preti, dok se hvali kao mi čuva obraz po svetu, ja se dobrovoljno odričem takvog ponosa koji ću plaćati sedenjem uz sveću i stajanjem u redu za kesu mleka. Ako ne bude sladoleda na koji ću veselo otići sa unukom, a posle toga šetati, bezbrižno ćeretati i planirati kuda bi se moglo otputovati, ne želim ništa. Jer to neće biti život. Predugo živim, sećam se svega.

Još
tekstova