fbpx

Smrt kao karakterna osobina

smrt-kao-karakterna-osobina

Smrt nije prirodna. Život jeste.

Smrt bliskog bića uvlači nas u metafiziku. Krpimo, tražimo smisao, kopamo.

Sahranila sam troje. Jedno pre sedam dana. I, čini mi se, svako je umro baš onako kako je živeo. Kao da mu je i smrt bila sastavni deo karaktera.

Prvo moja sestra. Imala je četiri godine. Radovala se Novoj godini i useljenju u novi stan u kome ćemo nas dve imati samo svoju sobu. Zaspala je kao i svako dete koje čeka novi dan sa nadom koju ni jedna sumnja ne može da poremeti i zamuti. Jer, kad imaš četiri godine, sumnja ne postoji.  Ostavila me je samu u toj novoj sobi iz koje nikada dušom nisam ni izašla. Soba je ušla u mene, a ne ja u nju.

Druga je bila moja baba. Bila je mala i debela, ali u toj poširokoj senci njenog tela je bilo dovoljno da postojim. Čista ljubav, tišina i mir. Bila je borac koji ne odustaje, koji plače, svađa se, viče, ali svoj put brani do krvi. Svaki svoj put je branila, svaku stazicu. Bila je od onih koji znaju da kažu šta hoće, izgovore to jasno i odrešito, zaćute, okrenu se i svet oko sebe ostave bez reči. Prosto se zaprepastiš, ne znaš kako da se ponašaš jer te ona ukopa, nekad pameću, nekad silinom, nekad odlučnošću da sve mora biti onako kako je ona zamislila. Tako je i umrla. Samo se srušila. Živela je i živela, a onda je kratko i jasno rekla svoje poslednje. I ostavila sve oko sebe da se snalaze u tišini koje je nastala.

Moj otac je umro pre sedam dana. Fizički. A smrt je, u stvari, počela pre cele dve godine. Polako. Gubila sam jedan po jedan njegov deo postepeno, imala vremena da se naviknem i živim bez toga. Pripremao me je strpljivo, nestajao, pa se vraćao. Odlasci su vremenom bivali sve duži, povratak kratkotrajan, ali svetao i nasmejan, zagrljen, topao i blizak. Razumeli smo se očima i bojom glasa. Kao i uvek, celog života. Kad otvori vrata sobe, pogleda me i ode. I sve mu jasno. Kad pozove samo da me čuje. I sve mu jasno. Kad prekine bilo koji posao da me sluša ili doleti nakratko da porešava neke sulude dileme. Ili kaže: ne brini, na kraju  sve nekako bude dobro. I ja ne brinem. Kad me ubeđuje, a ja kažem da greši, pa se on smeje jer zna da lažem iz inata. Kad stvarno lažem, a on me gleda i razume da moram da lažem, pa ćuti i čeka da nas prođe sramota. Uvek je bio tu. Polako, staloženo i tiho otvarao je jednu po jednu zavesu stvarnosti, bez bajki i obmana. Navikavao me je na život, cementirao čelo i laktove, pa me puštao u svet, ali sam u dnu vrata uvek osećala laki dodir ruke koja me može zadržati ili zagrliti. U poslednjem pogledu se samo odgurnuo od obale isto onako kao i kada me je učio da plivam. Verovala sam da me i dalje drži, a on je stajao iza i rekao: vidiš da znaš, sve sam ti pokazao.

Moj otac je bio epski karakter. Sve je objašnjavao naširoko. Matematika mu je uvek počinjala od razlomaka, a život od pelena. Svaku stvar je razmatrao i razmotavao do srži i skrivene suštine. Tako je otišao i u smrt. Umirao je studiozno i nestao u momentu kada život za njega više ne bi bio dostojanstvo, već opstajanje na teretu drugih. To nije bilo u njegovom maniru. Ne bi se snašao. Jer, uvek je on bio zaštita i zid u koje zlo i pakost udare svom silinom, a do nas stignu samo talasići koji se probiju kroz njegovo ćutanje i nemir. Između svakog problema, nasilja, pogani i nečasti, nameštao se da nas zaštiti, a onda se udubljivao i parao klupko pokušavajući da pronikne u njegov motiv i ishodište.

Moj otac je uvek tražio da vrata za sobom zatvaramo tiho. Vežbali smo to do iznemoglosti, vraćao nas je po sto puta, pokazivao, dok nismo savladali sasvim nečujno kretanje kroz kuću. Tako je otišao. Samo je tiho zatvorio vrata.

Još
tekstova