Ako bi se, kojim slučajem, sada podigli Nušić ili Domanović, bili bi sigurno proglašeni izdajnicima, ološem i petom kolonom. Nije da su se nauživali i za vreme sopstvenog datog života, ali tek u ovom hipotetičkom, današnjem, bili bi uništeni, i moralno, i materijalno. Onda su mogli, bar, službu imati, čak i upravničku, a danas bi bili na naslovnim stranama tabloida i u jutarnjim programima kao tema analitičara.
Jer, kako razumeti ideju gospodina Domanovića da je vođa, izabran na izborima, slep, pa narod propadne i tek se nekolicini ukaže početna greška? Kako razumeti ponos i diku kada ti udaraju žig na čelo kao vrhunac nacionalne časti, a uz to te, na tvoju radost, jaše kmet više puta? Kako se ne sablazniti na ideju grada u kome nastradaju pesnik, slikar i naučnik, jer su se mnogo pravili pametni i radili ono što niko ne radi ako sebi dobro misli?
Kako se može opravdati gospodin Nušić kada poštenu narodnu ministarku prikazuje kao koruptivnu, prostu, na pare i titulu alavu? Zašto bruka poslanike Narodne skupštine prikazujući ih kao nesposobne i potkupljive, na sve spremne i nesposobne? Kako mu je palo na pamet da se diploma doktorata može kupiti?
Ne daj bože da se podigne Glišić sa svojim zelenašima, Kočić sa bednim seljacima, plus, njemu srodan u poimanju bede, Davičo. Pa onda Bulatović sa kriminalcima, ili Šantić sa golim glavama koje ištu pred likom boga svog.
Sve sami izdajnici i mrzitelji svog naroda, njegove evropske budućnosti, strani plaćenici, nesposobni da razumeju ideje prosperiteta, zavidljivci željni ličnog bogaćenja. Jednom rečju – bruka.
