fbpx

Tulumbe sa šampitom

tulumbe-sa-sampitom

Sedimo jedno veče u malom kafiću. Sitni su sati, pa je društvo odabrano, gotovo kao privatna žurka. Lepo je, razgovor teče, nekako je puno i ušuškano. Raskomotili smo se i opustili. Muziku čini samo jedan svirač sa gitarom. Odličan.

Malo po malo, društvo se srodilo sa sviračem i želje se samo nadovezuju. Uživamo i mi i on. A onda ga ja zamolim da mi odsvira jednu pesmu Crvene jabuke. Tajac. Gleda me iznenađeno i ispod glasa, a opet da svi čuju, kaže da je poslednji put to svirao na ekskurziji u osnovnoj školi. Nije me bilo sramota, samo mi se nešto stamnilo i uhvatio me grč u stomaku.

Nismo odmah otišli, ali ja više nisam bila tamo. Ja sam otišla u uspomenu koja me tera da slušam Crvenu jabuku. Vozili smo se na zimovanje u starom jugiću u kome je bila samo jedna kaseta, ali smo je svejedno slušali i pevali sve vreme. Bio je to trenutak apsolutne sreće. Sve je posle toga postalo manje dobro.

Znam ja da svirač ne želi ispod svog nivoa. Znam da je moja želja bila kao kad u Žerbo poslastičarnici naručite tulumbe sa šampitom. Ali, uspomene su žilave i nepredvidive. Niko ne zna šta vama klizi niz grlo dok usred Budimpešte ližete orjentalni preliv. I ne treba da zna. Samo treba da ga posluži, skloni se i ne misli da ste prosti i bez ukusa. Samo ste na trenutak sentimentalni jer vam se otvorio magični prolaz do onog dela koji nikad ni sa kim ne delite. Samo ga osećate.

Još
tekstova