fbpx

Priča o dragocenostima

prica-o-dragocenostima

 

 

 

Bilo je to jednom u proleće kada su iznenada počeli topli dani i niko u kući nije imao šta da obuče jer su letnje stvari bile na visokim policama, pa se mama prihvatila raspremanja ormara, što je ona najviše mrzela da radi. Anđa je volela kad se napravi takav haos u kući i kad se poizvlači sve što se nekad zaturilo i zaboravilo, što i ne znamo da imamo, a ostavili smo ga ako zatreba.

Anđa je bila oduševljena svojim letnjim stvarima koje su se sad ponovo budile i uzela je da oblači jedno po jedno, srećna i uzbuđena, kao da ih je tek kupila. Ali, jedno joj je bili kratko, drugo usko, treće sa rupicama od moljaca i Anđa se rastužila. Šta će sad?

– Nemoj sad plakati, kupićemo drugo – tešila je mama – nije kraj sveta.

Kako je mama bila naivna! Nije problem u tome! Neke od tih stvari, koje su sad bile tužno kratke i uske, Anđa je mnogo volela. Evo, u ovim pantalonama je prošle godine išla na prvu ekskurziju, u ovim čarapicama se isprljala kad je tata vodio u bioskop, pa su se smejali, a tata je govorio da on samo takve dame, nesavršene, a najlepše, vodi u bioskop i posle na kolače…ova majica je tako slatka i šerena…i tako redom.

– Čudna mi čuda! Ajd’ odvoji jedno od toga, pa da stavimo u onu kutiju, a ostalo ide napolje. Može i u Crveni krst ako ti je lakše.

Ona kutija je bila jedna posebna, satiniranim papirom obložena ružičasta kutija, malo veća, u kojoj je mama čuvala uspomene: Anđinu prvu benkicu, pramen kose u vosku sa krštenja, bele sandalice, koje su morali da joj skidaju tek kad zaspi, a onda da ih stave u krevet pored nje, toliko ih je volela, belu šlingovanu haljinicu sa prvog rođendana, koju je obukla samo tada i to jedva, jer su svi mislili da će Anđa biti manja za prvi rođendan nego što je bila, pa je nastala panika, ali su se ipak nekako zakopčali, zelene kratke pantalone sa širokim kaišem i male naočari za sunce sa kojima je uveče zaspala u kafiću na moru i to niko nije primetio, teksas jaknicu sa našivenim krilima od hamera sa maskenbala, u paru sa kapom sa provučenim leptir-antenama…

Ta kutija je bila kutija sa pričama. Jer kad se ona izvadi, ponovo se prepričava šta je bilo kad se to i to oblačilo.

I sad Anđa treba da se odluči koju priču da ostavi, a koje da pobaca, jer mama ne može da pravi od kuće skladište. I zato je bila tužna.

– A kako baka? Kako baka ima čitav ormar i još i moj krevetac sa starim stvarima?

– Baka ima neki kvrc da joj sve treba, kao i ti.

A baka je leti kad su velike vrućine iznosila te stare stveri da se vetre, da uhvate sunca. Ređala ih je po ogradi terase, po stolicama, rastezala štrik preko celog dvorišta i kačila, prebacivala, tresla. Nešto je morala i preko ograde do komšija, neke ćilime, jorgane i stare perjane jastuke.

Anđa joj je, naravno, pomagala. Ona je po celo leto bila kod bake.

Kakvo je to veselje bilo! Tresi praherom, osvežavaj ružinom vodicom, okreći da ga skroz dohvati sunce…

Onda Anđa oblači neke stvari, čudi se kako je neko mogao da nosi pregaču kad je tako providna i nežna, ili vunene čarape, štrikane od prave vune, kad ovako bockaju i svrbe, ili stavi bakin veo sa venčanja i ogleda se i zamišlja kako će ona biti lepa kad se bude udavala…

A onda se sve to popodne unosi, ne uveče, da ne uhvati vlagu.

Unosi se dugo i polako, pažljivo se savija, između se stavlja gaza i grančice lavande. I nastupi neka svečana tišina. Baka samo uzdiše i polako priča priču za svaki komad. Na kraju zatvori vrata velikog šifonjera, kako ga je ona zvala, prekrije stari krevetac i sedne.

– Bako, a gde stoje tvoje stvari?

– Kako gde? Pa u onoj komodici pored kreveta.

Baka je imala pun šifonjer i još krevetac prošlosti. A mama satiniranu kutiju sa pričama.

Anđa je bila zbunjena. Pitala se kad to prošlost prestane da bude skladište u kući i postane dragocenost.

Još
tekstova