fbpx

Radni logor – jedan kišni dan i jedno potpuno nepotrebno razmišljanje

radni-logor

 

 

Koliko smo se samo nagledali filmova i načitali priča o logorima u svim ratovima. Bili smo šokirani, potreseni, zapitani nad suštinom ljudskog bića, zgađeni i svakakvi, ali smo bili sigurni da smo naučili veliku lekciju i da nećemo nikada, ali nikada, dopustiti da se tako nešto ponovi.

A ponovilo se. Jesmo li bili svesni toga? Ili smo samo perfidnom igrom uvedeni u logor? Ima li opravdanja što smo poslušno, ili nehajno, seli u nove stočne vagone? Jer oni jesu stočni, potpuno sam sigurna u to. Samo stoka ide kuda je vode, bez primedbe sve dok ne ugleda nož i dok joj ne zasednu na grkljan. (Ovom prilikom se izvinjavam zbog brutalnosti, ali ona je svakodnevna i zato joj se jezik mora upodobiti.)

Uvek sam se pitala zašto ljudi koje vode na streljanje ili oni koji su zarobljeni u logorima ne pokušaju da pobegnu. Otkud im taj stepen predavanja, pognuta glava i malodušnost? Kako im je nestao osnovni instikt za samoodržanjem? A sad sebe uhvatim kako u jedan kišni dan živim isto, bez mogućnosti da išta promenim.

Dakle, ljude u logore dovedu i potrpaju u nekakve police-boksove, daju im brojeve, ošišaju ih do glave, obuku ih isto, hrane ih nedovoljno. Vređaju ih, ponižavaju i uveravaju da nisu ni dostojni da žive. Oduzmu im decu, oduzmu im ime, postave neverovatne radne norme, pa ubiju svakog ko ih ne može dostići. Nekima ne dozvoljavaju ni da započnu sa radom, unapred procenjujući da je nepotreban. Njih odmah precrtaju.

Najgore prolaze oni koji su u prethodnom životu bili nešto iz duhovne sfere, koji nikad ništa nisu radili rukama, koji nemaju opipljive proizvode u portfoliu. Njih prvo malo ispljuju koliko da drugi shvate koliko su ovi veliki škart i teret na društvu koje je okrenuto radu i progresu, pa i njih precrtaju.

Nađu se među logorašima i neki koji su solidarni, koji pomažu drugima, dele, štite i pokušavaju da se bune. Oni objašnjavaju drugima svu nedoličnost trenutnog statusa, bezizlaznost i neophodnost udruživanja i otpora. Nijh takođe precrtaju, ritualno, za primer ostalima.

Ono ljudi što ostane, ćuti i gleda da preživi. Koriste sve. Utrkuju se ko je bolji radnik, ko može manje da pojede, ko je poslušniji i odaniji. Potkazuju jedni druge, podmeću i lažu. Oguglali su na zverstva, na bolest i iscrpljenost, spremni su da prekorače preko iscrpljenog umirućeg tela, praveči se da ga ne primećuju. Savetuju i drugima da ćute i da se sklanjaju, jer ovo mora jednom proći, samo treba preživeti. Neki su apsolutni šampioni stokholmskog sindroma, poistovećeni sa svojim krvnicima i odani nametnutoj ideji.

Oni koji i dalje vide šta se dešava, nemoćni su i zaplašeni, svesni da će u otporu ostati potpuno usamljeni i poniženi praznim pogledima svojih sapatnika dok se budu kretali ka gubilištu. Pride će biti poliveni govnima onih poslušnih. I batinama stokholmaca.

Nema bežanja, nema otpora, nema svesti šta se dešava izvan granica logora. Upravnik i njegova družina postaju jedino o čemu se priča i misli, pa ih jedni brane, a drugi ćute.

Pošto je logor ograđen visokom žicom i gustim rastinjem, pošto na njemu piše da je to radni logor, svet izvan njega smatra da to legitimno mesto za život i da su svi unutra svojevoljno okupljeni. Ne ulaze unutra, niti proveravaju jer ne mogu zadirati u oblast ljudskih prava, svako je vlastan da izabere kako će da živi. Oni se obaveštavaju o stanju u logoru od tamničara koje drže za zakonske predstavnike i primaju ih kao uglađenu gospodu, što oni i jesu van žice. Kad ih jednog dana tamničari iznerviraju, sravniće čitav logor sa zemljom jer će tako, tukući sa svih strana, pokušati da izazovu empatiju kod upravnika i otpor kod logoraša.

Nema bežanja, nema otpora…samo kišni dan i ovo potpuno nepotrebno razmišljanje.

Još
tekstova