fbpx

Legenda o psovanju

biljana-vasic-legenda-o-psovanju

 

       Nada je živela u vreme kada je svet već počeo da gubi veru u dobre i zle sile. Znalo se da one postoje, pričalo se o tome, ali su bile skoro zanemarene, jer su se ljudi osilili i ponašali se kao da sve zavisi samo od njih samih, od njihovog zalaganja i sposobnosti. A sile su postojale i nije ih mnogo brinulo šta ljudi o njima misle. Postojale su i radile svoj posao, borile su se za svoj prostor i za svoje podanike, kao što je to uvek i bilo. I tu, zaista, od ljudi nije ništa zavisilo. Oni su bili samo dokaz ili šteta.

Nada je u detinjstvu bila kao i sva druga deca, ali je u jednom periodu bila jako sama, niko je nije primećivao i tu je počela promena. Odjednom je postala najbolji đak i sa strašću je ostavljala sve iza sebe. Nije joj bilo dovoljno da bude dobra, htela je da bude najbolja i to je lako postizala. Sa visina svog uspeha je gledala svet oko sebe i poverovala je da baš sve može. Strašno je uživala u tome i disala je punim plućima i što je više disala, vazduh je bio sve slađi i tražio je još. A ona se besomučno davala, samo da oseti još malo te neverovatno slatke vrtoglavice.

O svemu je imala svoje mišljenje i delila ga je svima i ko je tražio i ko nije. Znala je da zna i uživala je u tome. Polemika je bila njen najlepši sport, njen ručni rad. Uživala je u nizanju argumenata, nikad glasno i nametljivo, već nekako iz prikrajka, da bi onda svom žestinom grunula na sagovornika i uništila ga. Taj žar je nikad nije ostavljao.

Išla je kroz grad snažno, glave uvek malo spuštene i volela je da na njoj sve lepo stoji, ali da bude nekako duhovito. Nije volela uobičajene kombinacije odela, morala je uvek imati neki detalj, nešto atraktivno i samo njeno, što niko nije smeo da pohvali, ali su je zato sa zadrškom kopirali, sa dovoljne vremenske distance, da ne izgleda kao prepisivanje, jer je sve to na njoj bilo toliko smelo da bi se krađa odmah primetila. Zato se često dešavalo da ono što Nada ove godine ponese, postane ultramoderno tek sledeće. A ona je tada već prešla na sledeće.

Nada se uvek smejala glasno i volela je ljude koji je mogu zasmejati, koji znaju da se u šali nedovezuju bez kraja. Volela je muziku i igru u kojoj potpuno zaboraviš i ko si i šta si, već sve postane samo neprekidna melodija koja te nosi i ne da ti da staneš. Volela je i da popije uz tu muziku, nikad nešto mnogo, ali dovoljno da se žile opuste i da sve postane lako, da se zaboravi da postoji sutrašnji dan, da se poveruje da osim ovog trenutka ne postoji ništa važnije. To je ono kad se kaže: zaboravili se. E, tako je Nada volela da se zaboravi, da posle svega otetura kući i ujutru oseti tešku glavu i bol u svakom mišiću, kaže: neka, vredelo je, nasmeje se i potrči u novi dan. Jer ona je zaista trčala u svaki dan…jer svaki dan je bio izazov. Nikad se nije znalo šta može baš tog dana da se desi, lepo ili ružno, nema veze, sve je Nada spremno dočekivala i ničega se nije plašila.

Sve ovo sa Nadom su posmatrale i dobre i zle sile koje nisu, po opštem verovanju, živele negde na nebesima, već su bile tu među ljudima i uzimale su lik i oblik kakav su htele. Anđeli su zbog Nade bili očajni jer se otela u prkos, inat i oholost, tako su oni o tome sudili, a demoni su zadovoljno trljali ruke. Eto njima materijala koji će rušiti i to neće biti laka borba, jer ovakvi kao Nada ne padaju lako, ali, što je borba istrajnija i duža, to je demonima slađe, jer oni imaju sve vreme ovog sveta, pa čemu žurba. Treba se pošteno zabaviti.

Postojalo je uvreženo mišljenje odvajkada da se anđeli bore za svaku dušu i da je štite svojom blagošću, praštanjem i poverenjem. Pogrešno. Anđeli su uvredljiva bića. Oni su se za svašta ljutili i prezrivo odustajali, naročito kad neko kao Nada poveruje da je moćan i nedodirljiv, kad se toliko raduje sebi i svemu oko sebe i nikad se ne upita gde je tome kraj. Ako se duša nekad ne uplaši i ne zatraži pomoć, ako ne zavapi misleći da nema rešenja i izlaza za nju, anđeli se nisu mnogo trzali. Sedeli su u svojim filozofskim visinama i razmatrali večni sukob dobra i zla, ne prihvatajući se ničega konkretnog. Samo kad bi čuli jecaje i zapomaganje nad sudbinom, malo bi se mobilisali i pružili utehu, zahtevajući od te napaćene duše da se preda i ispašta, da opere suzama svaoje grehe, očisti se i priđe im, puna poverenja i svetlosti. Mračne duše su im se gadile.

Zato su demoni bili vrlo zainteresovani za sve. Oteli su od boga moć da se igraju bez svesti o tome kakve posledice ta igra može imati. I zato nisu nikad mnogo ni razmišljali. Šta bude, biće, bitno da je moćno, da se može ludovati i da vreme brže prolazi. Jer kad si večan, kao što su oni bili, najveći ti je problem sa vremenom.

Za demone je Nada bila prava poslastica. Onako svetla, uspravna i moćna, mamila ih je da je slome i uzmu u sebe sav njen žar i vedrinu, jer oni sve to nisu imali. Morali su crpeti od ljudi. Malo po malo, oni su uzeli pod svoje svu Nadinu okolinu, ne za stalno, već samo koliko je potrebno da pokažu koliko su moćni i da Nadu sapletu.

Bilo je to ovako.

Počne Nada posle studija, koje je završila u rekordnom roku i sa najboljim ocenama, da radi. Dođe ona u neko preduzeće, koje je bilo po svemu prosečno, i ona poveruje da tu sve može biti mnogo bolje. Čak se čudila kako to drugi ljudi ne vide, kad je sve tako jasno i lako. Predlagala je rešenja za unapređenje, ubeđivala ljude da će biti bolji i ostajala na tom poslu i kad svi odu, želeći da još nešto uradi. Ali uzalud. Nije da nju nisu uvažavali i voleli, ali im je bila nekako dosadna i naporna. Počeli su i da je ogovaraju i da se sklanjaju od nje, jer nisu mogli da shvate šta ona, koja je tek došla, hoće od njih. Nisu bili nezadovoljni ni pre, dobro je i ovako, nije baš sjajno, ali ima i gore. I čemu sad napor i srljanje?! Ali Nada je bila uporna, radila je i vukla i nešto je i uspela promeniti, ali demoni koji su je pratili, činili su ljude iz njenog preduzeća sve tvrdoglavijim. I što je ona više vukla, oni su se više otimali. A onda se stalno nešto kvarilo i to je tražilo sve više angažovanja.I Nada je radila sve više.

Nisu je demoni ni kod kuće ostavljali na miru. Njen muž, inače jedan fini i staložen čovek, počeo je stalno nešto da prebacuje. Smetao mu je i njen posao i uzaludno zalaganje oko te propale firme, kao je on zvao njeno predizeće, i način na koji ona kuva, i kao se oblači, i tako. Čak i ono što je nekad voleo kod nje, sad je počelo da mu smeta. Odjednom je shvatio da ga nervira njena britka pamet i spremnost da se ubeđuje do kraja. Smetalo mu je što ona uvek vodi glavnu reč gde god da odu i onda joj je celim putem kući prebacivao i ogorčeno je vređao. Nije se više ni oblačila po njegovom ukusu. Mislio je da joj ne pristoji više, kao majci odraslog muškog deteta, da izmišlja gluposti i stavlja na sebe šta joj padne na pamet, kako je on to formulisao. Bila je previše vitka za njegov ukus, praviše brzo je hodala, muzika je bila preglasna. Jednog jutra se probudio i izjavio da ne može više da živi u čergi, tako je nazvao njihovu kuću. Ne zato što je bilo prljavo, jer nije bilo. Nada je predano čistila i raspremala. Smetalo mu je mnoštvo svega po kući, svih slika, figurica, boja, prugastih prekrivača i stakla, jer Nadina kuća je bila kako i ona, bučna i vesela. Optuživao ju je da puno troši, da se razbacuje i ne misli ni na šta i stalno je nešto stiskao i štedeo za crne dane jer je ona lakomislena i površna i ne zna šta nosi dan, a šta noć. Suštinski, nije on bio loš čovek, jer da jeste, ne bi se ovakva Nada ni mogla udati za njega. Bio je samo slab i na prvi dah demona on se uplašio i predao, tako da su oni titrali čitavim njegovim bićem.

Demoni su zaposeli i njenog sina. Stalno je nešto tražio i nikad nije bio zadovoljan iako je dobijao sve što pomisli, i pre nego što pomisli, jer je Nada bila predana majka koja je znala sve želje svog deteta i pre nego što ih izgovori. I nikad ga nije pustila da čeka. A njemu je i to postalo malo. Stalno je upoređivao sebe sa drugom srećnijom decom koja imaju više i žive bolje. Oko svakog zadatka u školi bio je problem i on nikad nije bio kriv. Uvek su tu bile neke ružne okolnosti ili je neko drugi hteo da mu napakosti. Društva nije imao mnogo i stalno se nešto svađao i dolazio kući tužan i na ivici suza, a onda su on i Nada sedeli do dugo u noć i pričali o svemu, i ona je crpela i poslednje atome svoje snage da mu objasni da ne treba da bude tako malodušan i da treba više da veruje u sebe.

Za Nadu su tako prolazili dani i godine i ona se nije dala. Borila se, iako nije znala protiv koga se bori, ali je vremenom počela da se umara. Počela je da veruje da je borba uzaludna i da je verovatno sve pogrešno. Počela je da se stidi svoje nadmoći i da je skriva jer je poverovala da bi sve bilo drugačije kada bi ona bila malo skromnija i tiša. Suštinski, Nada je ubedila sebe da je ona za sve kriva. I tu su demoni navalili još žešće jer su osetili, posle tolikih godina borbe, miris pobede u vazduhu. Protivnik je malo napukao, trebalo ga je samo dovršiti.

Nada je postala sasvim tiha. Nije se više bunila, ni imala stav o bilo čemu. Bilo ju je sramota da priča jer je ljudima opraštala sada sva njihova neznanja, svesna da ne može ništa promeniti. Neka ih, neka misle da su u pravu, često je u sebi govorila. Srećniji su oni koji i ne znaju da li su u pravu i ne razmišljaju o tome, nego ja kojoj je sve uvek bilo jasno; i tako je razmišljala. I ćutala. Ni na poslu više nije ništa izvodila. Bila je vredna i poslušna, potpuno tačna i efikasna, ali strasti više nije bilo. Radila je kako joj se kaže, iako vidi da je sve to pogrešno, besmisleno i nakaradno, ali nema veze. Nije htela nikoga da uvredi objašnjavajući mu da sve može i bolje i čudeći se kako i on to ne vidi. Neka, meni je moja kuća najvažnija, govorila je sebi i žurila kući kao bez glave. A kod kuće je sve odavno bilo u skandinavskom stilu. Čisto kao iz kataloga, kao da tu niko ne živi, već je samo namešteno za slikanje. Sivo, blago oker, bež i plavo. Belo. I tišina, spušten ton, razgovor uz kafu. Nema svađa ni gunđanja, jer su oni odavno bili jedna sređena i dobrostojeća porodica. Uglavnom su lepo ručali, posle posla, samo njih dvoje, jer se sin oženio i postao svoj čovek. Zatim su se malo odmarali i posle pili kafu, uz koju je muž obično pričao šta ga je sve tog dana snašlo na poslu i zašto se nervirao. Nada ga je, naravno, slušala jer oni suštinski žive dobro od njegove plate i morala je to da ceni. Zatim je ona zvala sina da se malo čuju i podele šta je on sve danas radio. On je isto imao dobar posao i tu nije bilo problema, ali mu žena nije radila i njie joj padalo na pamet da se prihvati bilo čega osim deteta, a ni o detetu se, po Nadinom mišljenju, nije starala baš najbolje. Slušala je malo o tome i tešila ga, jer, na kraju krajeva, on ima samo nju da ga i sluša i razume. Posle su ona i muž malo gledali tv, rekli jedno drugom da se i dalje vole kao prvog dana i otišli na spavanje.

Nije Nada imala nikakvu iluziju da je ovo život koji ona želi. Ma, nije ovo bio uopšte njen život. Ona jednostavno više nije ništa smela. Potpuno je bila zarobljena. Cela njena suština je bila umotana u neku foliju i čvrsto stisnuta, toliko da se nije mogla pomeriti bez velikog napora. Demoni su joj blokirali sve receptore i potpuno ih obesmislili, tako da kad ona i pomisli da na nešto ima pravo, nema snage da to izvuče iz sebe. Nije smela da se nasmeje glasno jer se plašila da tako priziva neko zlo. Ako se i nasmeje, odmah se uplaši i zazebe, zaćuti i pokaje se. Seti se, tako nekad, da voli muziku, pa dugo razmišlja da li da uključi radio, ali na kraju odustane, jer je mrzi, a ne može ni da se seti šta bi želela da čuje. Frizuru je odavno sređivala sama, a šišala se uvek tako da joj bude zgodno i brzo, da sve može u dva poteza. Kad je frizer pita kako da joj uredi kosu, ona kaže: uobičajeno. Prosto nije imala snage da izmišlja i da gubi vreme na to. Od odela joj je najbolje pasovalo da nosi farmerice i neku košulju, dugu, koja se ne gužva i ne pegla. Tako joj je bilo komotno i na suknje nije mogla više da misli. Kad bi samo pomislila da uz suknju mora da upari i čarape i sako i bluzu, pa da stavi nakit, a čarape se začas pocepaju, pa mora da pazi na žicu, muka bi je uhvatila. Isto i oko izlazaka. Nekako je najviše volela da bude kod kuće, jer za izlazak moraš da se spremaš, da misliš unapred šta ćeš obući i kako ćeš izgledati, pa kad već izađeš, moraš da se družiš, pa da pričaš, a Nadi je sve to bilo strašno naporno. Nekad je smo razmišljala o pozorištu i često je mužu predlagala da bi tamo mogli otići, ali blagajna pozorišta nije radila u odgovarajuće vreme, pa je mrzelo da zbog toga specijalno izlazi, a ni muž nije stizao, iako se slagao da bi to bilo lepo. Nekad ona tako legne, kad sve završi po kući, i razmišlja šta bi lepo mogla sad da radi, ali je mrzi, pa ostane tako da leži i sva se ukoči. Ona se u stvari boji da će sad možda i početi nešto lepo, ali će nekome zatrebati ili će nešto iskrsnuti, a ona neće biti spremna. Zato odustaje. Neka, drugi put će.

Demoni su bili zadovoljni. Za njih se ova igra završavala i već su počeli pomalo i da odustaju od svega. Bilo im je dosadno. Sve je bilo predvidivo, sve su ovo već videli toliko puta, kad se desilo čudo.

Nada je jednog dana u gradu videla dve prelepe šolje za čaj, kao iz svog prethodnog života, a dan je bio divan, jedan od onih prvih prolećnih, kada si raspoložen i protiv svih svojih navika. Zamislila je kako ona i muž u savršenoj tišini svog doma piju čaj i gledaju kroz prozor, zadovoljni jedno drugim i celim raspoloživim svetom. I kupila je te šolje. Bile su nedopustivo skupe. Došla je kući, srećna, dotrčala sa svojim srećnim ulovom i pokazala ga mužu. On se samo namrštio:

  • Pa ti stvarno nećeš nikada odrasti…

E tu je počela da puca Nadina folija. Iz nje je provalila neka snaga i bes i raskopčala joj sve rajsfešluse. Demoni su se uspaničili i počeli da ciče u ludilu, komešali su se i prestrojavali predosećajući užas. Nisu smeli ni da pomisle da će izgubiti ovu, već dobijenu, partiju. Ali Nada se nije dala. Otišla je do kućnog šteka za crne dane koji nas snađu kada se najmanje nadamo i uzela sve. Jer ona je htela da prevaziđe crne dane. Pa zato je i štedela. Drugi štek za ulaganje u kuću jer nismo ni mi najgori nije dirala. Volela je svoju kuću. Otišla je u grad i kupila cipele sa vrtoglavom štiklom, usku crvenu haljinu i mantil od antilopa, mek i uz telo. Izgledala je u tome bogovski. Bila je vitka i lepa. Navila je kosu, raščešljala je i stala prvo pred ogledalo, nasmejala se, a zatim pred muža, koji se zagrcnuo. Nije ništa rekao. Zatim je otišla na posao. Svi su bili zatečeni, a Nada je samo tiho gazila i prela kao mačka. Rešila je da brani sebe po svaku cenu, da ne dozvoli da je bilo šta omete. Želela je da svakome stavi prst u oko i da vrati sebi sebe. Na pauzi za kafu svi su ogovarali novog šefa i očekivalo se da i Nada nešto, po običaju, kaže. Uzalud. Ona ćuti i čeka. Kada je jedna koleginica prozvala, Nada je rekla:

  • Lutko, ja imam pedeset godina. Mene sada interesuju samo pare i seks.

Tajac. Naravno da je Nada imala mišljenje o novom šefu, neopisivoj budali, ali čemu napor. Njoj je bio potreban napor da se vrati sebi.

Došla je tog dana kući i sve je bilo kao i obično. Ručak, dremka, kafa…I muž počinje sa pričom o svom neopisivo stresnom danu. Nada ustane, a nova haljina, koju nije htela da skine ni kod kuće, otvori se do struka. Muž je ćutao i pravio se da ništa ne primećuje.  Ona je polako sklopi, sa najvećom pažnjom, mazno, i kaže, gledajući muža u oči i pazeći da on čuje svaki slog:

  • Boli me kurac za tvoj posao.

Muž je bio potpuno šokiran i nije rekao ništa.

Zatim je po običaju, kao da se ništa nije desilo, nazvala sina. Malo su pričali, a on je onda počeo da se žali na ženu. Nada ga je prekinula i rekla:

  • Dušo, razvedi se, ako imaš muda. Ako nemaš, trpi.

Opet tajac.

Nije Nada bila nikad vulgarna, ni prosta. Ali sad je morala. Znala je s kim ima posla. Demoni su po svojoj suštini sebični i ne čuju nikoga osim sebe. Zato ih moraš zaustaviti tako što ih šokiraš i oni onda ćute. Tek onda te čuju. A Nadu su baš čuli. Pobegli su i više se nisu nikada vraćali, mada se ni anđeli nisu mnogo majali oko nje. Bila je do kraja života jedna duša prepuštena sama sebi i svojim željama i navikama.

 

Još
tekstova