
Jedna priča o juče i danas
Drugi razred srednje škole, decembar pred kraj polugodišta. Sustiže me red da odgovaram istoriju, imam zapuštenih lekcija i štreber u meni cvili od obaveza. Moja

Drugi razred srednje škole, decembar pred kraj polugodišta. Sustiže me red da odgovaram istoriju, imam zapuštenih lekcija i štreber u meni cvili od obaveza. Moja

Juče pročitam na vestima naslov kako je neka žena ispala iz autobusa. I nastavim dalje da skrolujem. Posle nekog vremena isključim telefon jer nema ništa

Život je kretanje. Iako nekada izgleda kao da je stao. Trenutke velikog bola i pustoši posle gubitka zaboravljamo. I to je dobro. Tako preživljavamo i

Magla je do prozora. Izgleda kao da smo sami na svetu. Ne uključujemo svetlo. Jedina svetlost je sveća. Pijemo kafu i plašimo se da progovorimo.

Pročitala sam jednom kako su neki matematičari izračunali koliko procenata života zavisi od nas. Uzeli su u obzir sve faktore, od vremena u kojem ste

Dva dana hodam pritisnuta nadstrešnicom. Očajna i nema. Nisam besna, zgađena sam. Jer je moja nadstrešnica gusti talog decenija propasti i ispaštanja zbog tuđe bahatosti,

Jedan citat, preuzet iz novina, kazaće nam sve o stavu države prema školstvu. On jeste kratak, ali je sasvim indikativan. Poražavajući i ponižavajući. U njemu

Ona sada sedi iznad šoljice jutarnje kafe. Ćuti i gleda u prozor. U zeleno. To je smiruje. Njeno mesto. Sprema se na put. Voli taj

Dođeš iz škole sa peticom, očekuješ priznanje, a oni te pitaju ko je najbolje uradio. Ti kažeš: Maša. Onda te smlači rečenica: mogla si se

Tri događaja, naoko nepovezana, slila su se u istu ravan samo zato što su se desili jedan za drugim. Slučajno? Ili su želela nešto