fbpx

Priča o autobiografijama

prica-o-autobiografijama

 

Anđa je iznad kreveta imala jedan beli zid. Veliki beli zid bez ičega. Čim je dobila prve bojice, Anđa je počela da šara po njemu. U stvari, nešto je započela još pre bojica: malo ga je noktićem gulila i pravila sitne šare, tačke i gliste. E, kad su stigle bojice, legne ona tako i počne oko onih tački i glista da pravi crtice, pa male puževe, balone… Sve je u početku bilo sitno, a onda se Anđa razmahala. Crteži su bili sve veći i smeliji. I mama se nije bunila:

– Pa šta, neka crta. To radi svako dete. Ne treba im gušiti kreativnost. Čitala sam negde nešto o tome…

– E, od tog čitanja smo baš videli vajde. Kakva, bre, kreativnost?! Zid je sav musav – tata se bunio.

– Nemoj tako. Vidi kako je lepo – presudila je mama, a kad ona presudi, stvari tako ostanu.

I Anđa je nastavila. Ređale su se kućice, drveće, sunca, jagode, ali sve nekako u krug i zgusnuto jer je Anđa bila mala i nije mogla visoko i široko da dohvati.

Kad su prvi put krečili, mama je ostavila nacrtano, pa je sad izgledalo kao neko platno na zidu. Međutim, Anđa je rasla, pa je prešla okvire tog platna, a i boje su postale raznovrsnije. Sad su se pored drvenih bojica umešali i flomasteri, mada oni loše pišu po zidu, brzo se potroše, pa je onda grde što sve upropasti, ali vodene boje su bile savršene: razmutiš i kreneš, malo četkicom, malo prstom i dobijaš guste i prozračne slike, oblake i žbunje, obali, more, planine… sve.

Kad su drugi put krečili, platno je jedva preživelo. Mama je opet presudila:

– Ma, pusti je. Vidiš da dete voli. Šta ti smeta? K’o da ti tu sediš?! Šta si se navrz’o?!

E, onda su na red došle tempere i razne druge stvari: šareni papirići od bombona, školjke i pužići sa letovanja, sitni beli kamen sa Drine…Čim je nešto lepo, delić toga završi na zidu.

Malo kasnije, da li slučajno ili ne, ceo taj dugogodišnji rad je počeo da dobija svoj oblik. Postajao je jedno veliko, lepo sunce. I to sunce je stalno raslo i dobijalo nove zrake, guste, sjajne, a svaki delić tog sunca imao je svoju priču. Anđa je pisala svoju autobiografiju.

Svi u kući su, malo po malo, počeli da trpe to sunce, mada su se mama i tata nekako uvek izvinjavali kad dođu gosti i vide to čudo na zidu, kako ga je tata zvao. Ali ništa, dani su prolazili…

A onda su kupili drugi stan. Svi su bili radosni, i Anđa, naravno, a sunce je špahlom skinuto da se ne blamiraju kad novi ljudi uđu u njihov stan.

Anđa je dobila novu sobu, lepu, samo svoju, okrečenu u boje koje ona voli, sa nameštajem koji joj se sviđa, sa zavesom punom sunca i zidom iznad kreveta. Ali…

– Da ti nije palo na pamet da opet škrabaš i lepiš po ovom zidu. Nisi više mala. Majstori su me ogulili za gletovanje, zidovi su ravni k’o pista i nema više šale – rekao je tata i tu nije bilo pogovora.

– Ali zid će biti prazan i nikakav. Šta da stavim tu?!

– Kupi sa mamom neku od onih dečijih sličica, ili neki lep dečiji poster k’o i ostala deca, pa će biti lepo. Al’ nemoj slučajno da ih sama kačiš da ne izriješ zidove.

I zid je ostao prazan. Jer ni jedna slika nije bila kao njeno sunce. Sve su bile veštačke. Sve su pričale nečije tuđe priče i visile su u ko zna koliko stanova kod sve druge dece.

Anđa je htela samo svoje sunce, svoju autobiografiju. I pitala se šta bi bilo kad bi sve autobiografije nestale, kad bi špahlom bile skinute, kad zbog gletovanog zida ne bi bile moguće. Setila se svih umetnika na svetu, setila se svih oslikanih zidova koje je videla i svih knjiga koje je pročitala i svih pesama koje je čula i znala je tad da sva lepota ovog sveta zavisi od hrabrosti da sam uzmeš čekić i bez dozvole ukucaš ekser u gletovani zid.

 

 

 

Još
tekstova